PTSP – Posttraumatski stresni poremećaj

P

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP; pe-te-es-pe) je duševni poremećaj koji se može javiti nakon izlaganja zastrašujućem, opasnom, ugrožavajućem stresnom događaju. Pogađa i odrasle i djecu.

Osobe koje imaju ovakva iskustva mogu trpiti tegobe poput stalne zaokupljenosti traumatičnim događajem i ponovnim proživljavanjem na javi ili tijekom spavanja, napetosti i pobuđenosti, osjećaja nesigurnosti, povlačenja i izbjegavanja podsjetnika na traumatični događaj.

Tegobe uzrokuju značajnu subjektivnu trpnju i zakazivanje u funkcioniranju u različitim životnim područjima, objašnjava dr. sc. Martina Letica Crepulja, specijalist psihijatar, subspecijalist psihoterapije i forenzične psihijatrije

Što je to traumatičan događaj?

Traumatičan  događaj je izloženost stvarnoj ili prijetećoj smrti, ozbiljnom ozljeđivanju ili nasilju bilo izravnim doživljavanjem, osobnim svjedočenjem događaju/ima koji su se dogodili drugima ili saznanjem da su se događaji dogodili članu obitelji ili bliskom prijatelju (nasilni čin ili nesretni slučaj).

Primjeri takvih događaja su borbe u ratnoj zoni, oružani napadi, pljačke, silovanje, prirodne katastrofe.

Koje su moguće reakcije na izlaganje psihološkoj traumi?

Neposredna posttraumatska reakcija je normalna reakcija na abnormalnu situaciju. Poljuljan osjećaj sigurnosti i povjerenja, unutarnje uznemirenje, strah, nedostatak emocionalnog doživljavanja, poteškoće sa spavanjem i/ili nemogućnost da se prestane misliti o događaju iskusi gotovo svatko nakon izlaganja traumatičnom događaju.

Većina ljudi se uspijeva vratiti u ravnotežu u relativno kratkom vremenu, reakcije se povlače nakon nekoliko dana.

Što je to psihološka prva pomoć?

Neće svakome tko je doživio traumatičan događaj trebati psihološka prva pomoć (PPP), ali osobe koje su doživjele stres mogu od ovakve neposredne vrste pomaganja imati koristi, dok će rijetkima trebati specifična stručna pomoć.

U okviru PPP se pruža nespecifična pomoć čiji su ključni elementi: kontakt i uključenost; sigurnost i ugodnost; stabilizacija i umirivanje; prikupljanje informacija; praktična pomoć u zadovoljenju neposrednih potreba; povezivanje sa članovima obitelji, prijateljima, zajednicom; pružanje informacija i povezivanje sa službama.

Tko obolijeva od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a)?

Kada se čuje za PTSP, većina ljudi pomisli na ratne veterane ili vojnike, no činjenica jest da od PTSP-a može oboljeti svatko tko je iskusio traumatičan događaj. S druge strane, često se misli da svi reagiraju na traumatične događaje na isti način i da svima treba stručna pomoć što također, nije točno. Ponekad se čuje da tegobe imaju samo slabi ljudi.

Rizik za razvoj PTSP-a, osim izlaganja traumatičnom događaju, ovisi i o kombinaciji rizičnih čimbenika i čimbenika otpornosti. Neki od njih su prisutni prije traume, neki su vezani za samu traumu, a neki povećavaju rizik obolijevanja nakon izlaganja traumi.

Koje tegobe imaju osobe s PTSP-om?

Simptomi PTSP-a se javljaju najčešće tijekom prva tri mjeseca nakon traume, ali je moguće da prođu mjeseci i godine do javljanja simptoma što se događa znatno rjeđe. Ukoliko tegobe traju mjesec dana ili duže, psihološka ravnoteža se ne uspostavlja i osoba zakazuje u funkcioniranju u većini životnih uloga.

Simptomi PTSP-a su obuhvaćeni trima skupinama simptoma:

• Ponovno proživljavanje traumatičnog događaja: nametljive snažne slike ili sjećanja povezana sa traumatičnim iskustvom tako da osoba pritom ima osjećaj kao da ovdje i sada ponovno proživljava isto i/ili  uznemirujući snovi koji su dijelom ili u potpunosti povezani sa traumatičnim iskustvom.
• Izbjegavanje: nastojanja da se izbjegnu unutarnji podsjetnici na iskustvo traume (npr. misli, osjećaji i tjelesne senzacije) i/ili vanjski podsjetnici na to iskustvo (npr. ljudi, mjesta, razgovori, stvari, aktivnosti i situacije).
• Doživljaj sadašnje prijetnje i ugroze: pretjerana uzbuđenost i stalni oprez i/ili stalna napetost, nervoza i niski prag tolerancije na frustraciju („kratki fitilj“, osoba „lako plane“).

Intenzivna i dugotrajna izloženost traumatičnim događajima, u kombinaciji s drugim rizičnim čimbenicima uz navedene sržne simptome PTSP-a, može dovesti i do poremećaja u regulaciji/kontroli emocionalnog reagiranja, negativnog doživljavanja samoga sebe i poremećaja u odnosima s drugim ljudima. Tada govorimo o kompleksnom PTSP-u.

Gotovo 80 % osoba s PTSP-om ima najmanje još jedan mentalni poremećaj, najčešće depresiju i zlouporabu ili ovisnost (najčešće o alkoholu, tabletama za smirenje i dr.).

Treba li se osoba s PTSP-om potražiti pomoć?

Osoba koja ima neke od navedenih tegoba treba što prije potražiti stručnu pomoć iz nekoliko razloga. Jedan od njih je pravilna procjena. Izlaganja psihičkoj traumi, rizičnih i zaštitnih čimbenika, opasnosti osobe za sebe i druge, težine simptoma i dijagnostičke procjene, medicinskog i funkcionalnog statusa i komorbiditeta.

Nakon ovako provedene procjene se odlučuje o modalitetima liječenja. Neke osobe neće trebati specifično liječenje. S druge strane, nekima biti indicirano hitno bolničko liječenje. Većini pacijenata liječenja je moguće provoditi ambulantno ili kroz programe dnevnih bolnica.

Kako se liječi PTSP?

Psihoterapijske intervencije za PTSP koje imaju najveću znanstvenu podlogu mogu se široko obuhvatiti kategorijom psihoterapije usmjerene na traumu ili tehnike doziranog izlaganja stresu.

Psihoterapije usmjerene na traumu se odnose na široki raspon kognitivno-bihevioralnih tehnika. One uključuju izlaganje i/ili kognitivno restrukturiranje (produženo izlaganje, terapija kognitivnog procesiranja i desenzitizacija i reprocesiranje pokretima očiju).

Obično se kombiniraju sa vještinama ovladavanja tjeskobom/smanjenja stresa koje su usmjerene specifično na olakšavanje tegoba PTSP-a. Psihoedukacija je sljedeća važna sastavnica svih intervencija.

Psihofarmakoterapija za PTSP se provodi u suradničkom odnosu između pacijenta i terapeuta. Ukoliko je moguće, nastoji se primjenjivati jedna vrsta lijeka. Lijekovi za liječenje PTSP-a su antidepresivi koji imaju učinak na sržne simptome poremećaja. Ukoliko su potrebni drugi lijekovi dodaju se stabilizatori raspoloženja. Osobito kod onih koji  teško podnose frustraciju, često mijenjaju raspoloženje i impulzivni su.

Antipsihotici novije generacije se uvode kod pacijenta koji pate od tvrdokornih tegoba. To su nesanice, pojačane pobuđenosti, nepovjerljivosti i sumnjičavosti, straha, te intenzivnih ponovnih proživljavanja.

Lijekovi za spavanje se mogu dati u razdobljima pogoršanja (maksimalno do 4 tjedna). Primjenu lijekova za smirenje ne preporučuju suvremene  terapijske smjernice. Upravo suprotno, preporuka je protiv uzimanja ovih sredstava zbog kratkoročnih i dugoročnih štetnih posljedica.