Godina dana bez njega. Juri vrijeme, dragi Kapetane (kako ga zove Gibo). Pišem ovaj tekst u Vela Luci, nekoliko dana prije koncerta kojim će se njegovi prijatelji, glazbenici i publika prisjetiti Olivera, piše Toni Volarić za Slobodnu Dalmaciju.
Pogreškom ili zašto već, otvorih file u kojem je ispisano sve što mi je na Prokurativi nedavno za dokumentarni film o njemu ispričala Zorica Kondža.
I čini mi se to najprimjerenijim za prisjećanje na Olivera i još jedno svjedočenje o tome da su najveći takvi upravo zato što su talentirani, otvoreni i vrijedni.
“Recimo, vi biste mogli s njim sjediti na Prokurativi i komentirati ljude koji prolaze u stilu ‘vidi ovoga, a vidi molin te nju kako se uredila…’.
Pa, pazite, prije nego bih se popela s njim na pozornicu on bi me uredno najavio u stilu sad će pred vas izići moja draga kolegica Zorica Kondža. A onda bi pred publikom pitao što sam to obukla i kako mi ‘ne stoje lipo te gaće’.
Nisam se nikada uvrijedila jer znam da je tako zapravo sebi pokušavao skratit muke i smanjit tremu koju je uvijek imao. Naime, nikada, bez obzira na iskustvo, nije prestao respektirati publiku i želio je dati najbolje od sebe, nikad nije htio površno otpjevati.
Upravo zbog toga su ga svi ljudi voljeli. Ma najtočnije bih ga opisala kad bih rekla da je Oliver bio glazba”, govori mi Zorica, koja je s Oliverom snimila nekoliko dueta.
Nije volio ni jedan aspekt života slavnih
“Ne sjećam se da bi mi nešto sugerirao, kao, na primjer kako da nešto otpjevam. Imao je povjerenja kako pjevam i pustio me da nešto donesem kako ja hoću. Recimo pjesmu ‘Ti si moj san’ najprije smo snimali zajedno, a onda drugu verziju otpjevali svatko na svoj mikrofon.
Tražili smo da to bude najbolje što može. Sjećam se kad bi mi pokazati pjesmu koju je dobio, sjeo bi za klavir, a bio je jedini koji je mogao sebe otpratiti, iz njega su prštali veliki talent i muzikalnost. Jedanput sam mu rekla da je praktički koautor, jer je uvijek pjesmu prilagodio sebi.
Nije mi bilo jasno zašto sam sebi ne napiše pjesmu. On bi samo mahnuo rukom i rekao da treba dati drugim ljudima da rade, a on će samo pjevati. Znate, bio je pomalo lijen, volio je dobiti pjesmu, prilagoditi je sebi i nikad nije inzistirao da bude autor, tu je ulogu prepuštao drugima.
Malo je poznato da Oliver nije volio gotovo niti jedan aspekt života poznatih i slavnih. Tako je na sve koncerte, čak i kad bi bili udaljeni tisuću kilometara, vozio sam”, veli mi Zorica.
“Vozio je brzo, ma kao trke. Nisam nikada javno ispričala kako smo bili u Zadru, bilo je oko tri ujutro i vrijeme za poći na spavanje. Vozio je tada Hondu Civic i bio baš ponosan na taj auto. Krenuli smo put Splita, prepričavali dogodovštine i nakon desetak minuta shvatila sam da Oliver vozi u suprotnom smjeru.
Kad sam mu to rekla, iznenađeno se trgnuo, okrenuo auto i krenuo putem kojim smo trebali. Bog nas je tu noć čuvao”, otkriva Zorica Kondža.
Plakala sam dugo, bila sam ljuta
“Tu sam večer imala koncert u Makarskoj, dogovorila sam se za frizuru, vozila prema Bačvicama i kad sam bila blizu hotela ‘Park’, na radiju su rekli da nas je napustio Oliver.
Bila sam u šoku, parkirala sam, nisam mogla više voziti i plakala sam dugo, tako da se nisam mogla zaustaviti. Bila sam i ljuta na njega. Mislila sam u tim trenucima, pa on je imao moć, mogao je to spriječiti jer nije obični smrtnik kao mi ostali, pa Oliver i ta energija ne mogu umrijeti.
Bilo mi je strašno, ali sam nakon nekog vremena došla nekako sebi i mislila da neću moći izdržati koncert, čak nisam imala snage dati izjavu za HTV o njegovu odlasku. Ipak odlučila sam koncert u Makarskoj te večeri posvetiti njemu, bilo je puno ljudi, imala sam osjećaj da je sa mnom na pozornici, neću to nikada zaboraviti”, govori Zorica.
A kako ćeš ga zaboraviti, mislio sam u sebi. Kako se bez suza prisjetiti kako sam, vraćajući se upravo s Korčule, zadnjeg dana srpnja prošle godine stao u red na Rivi i ispratio ga pogledom, dok od suza nije postao mutan.
Njega narod nije morao doći pozdraviti, kao neke generale, njega ljudi vole, jer u riječima koje pjeva prepoznaju vlastite dane i osjećaje. Riječi jedne gospođe, koja je ispraćala čovika na Rivi, ne zaboravljam:
“Znate, uvijek sam imala osjećaj da pjeva baš meni”.
Izvor: frendica.hr/slobodnadalmacija.hr
