Na portalu NRL News Today svakodnevno su objavljivali priče o hvale vrijednom radu centara za pomoć trudnicama. Dobrota ljudi u tim centrima je neopisiva, a pomoć koju nude za žene i mame koje se zateknu u neplaniranoj trudnoći ne može se dovoljno nahvaliti, donosi liveaction.org.
No ipak, nitko ne bi očekivao da će se u časopisu USA Today objaviti hvalospjev još jednom izvoru pomoći ženama: domovima za mame. Priče koje se inače objavljuju u tom časopisu razlikuju se od priča junakinja koje donosimo u ovom članku, poput neba i zemlje.
Ovi naslovi lijepo opisuju njihova osobna iskustva:
Pobačaj je djelovao kao izgovor da nam se ne pomogne. Srećom, pronašli smo drugu mogućnost.
Obje smo bile u klinici za pobačaje. Obje smo bile same i uplašene. No pokazalo se da smo samo trebale podršku da bismo zaista slobodno donijele odluku.
„Podrška da zaista slobodno donesu odluku!” Možemo li reći da mame slobodno donose odluku o životu i smrti svog djeteta kad nemaju gotovo nikakvu podršku? Kad joj svi oko nje govore da pobaci!
Iskustvo Mikaele Kook: “Uz pomoć majke pronašla sam dom”
Otac tadašnje studentice Mikaele Kook bio je toliko ljut nakon što mu je kći odbila pobaciti da ju je izbacio iz obiteljskog doma. Njezina se majka s tim nije slagala.
„Moja je majka razumjela moje dvojbe, pa mi je pronašla jedan od domova za majke koji po cijeloj državi pomažu trudnicama koje se nađu u teškim okolnostima”, napisala je Kook. „Bila sam u 9. tjednu trudnoće kad sam se u rujnu obratila Marijinom skloništu, domu za majke u Virginiji, gdje sam mogla ostati i nakon poroda.”
Priča Shawnte Mallory
Shawnte Mallory je već imala dvoje djece. „Nisam znala kako ću izaći na kraj s još jednim djetetom”, napisala je. „Zbog toga sam se uselila kod svoje majke, koja mi je zakazala termin za pobačaj.”
„Srećom, zdravstveni djelatnik me informirao o domovima za majke. Ostala sam u Marijinu skloništu zajedno sa svojom djecom sve do 2015., gdje su mi pomogli da učim i rastem.” Dodaje da je 2016. položila za pomoćnu njegovateljicu.
Ne može dovoljno nahvaliti taj dom za majke. „Svi su mi u Marijinu skloništu bili nevjerojatna podrška, a nadasve jedna osoba koja mi je bila poput druge majke”, napisala je Shawnte.
Njihove priče su mnogo više od toga. „Naravno da je život bio i dalje težak”, pisala je Shawnte, no i dodala: „Moja su djeca moj život, i ne mogu ni zamisliti da je ikako drukčije.” Mikaela Kook se pomirila sa svojim ocem, koji danas „obožava svoju unuku”.
Svoju priču su predivno završile napisavši:
„Dobile smo poticaj za napredovanje umjesto osude što smo odlučile roditi. U SAD-u postoji otprilike 300-400 domova za majke. Osim što su nam pružili hranu, smještaj, savjetovanje, tečajeve roditeljstva, te pristup obrazovnim materijalima, pružili su nam i podršku kad smo se osjećale izgubljeno i shrvano“.
Mnogi njihovi prijatelji govorili su da je „pobačaj rješenje”, no umjesto da ih poslušaju, rekle su „da“ nadi.
U svom članku su dodale:
„Pobačaj je bio izgovor da nam se ne pomogne, no birajući život i pronalazeći podršku usmjerilo nas je na bolji put za koji inače ne bismo znale. Svaki je život dragocjen – uključujući naše živote, kao i živote naših beba. Nijedna žena ne bi trebala biti prinuđena na pobačaj.”
Prevela i uredila: Ornela Findrik /frendica.hr
Izvor: frendica.hr/https://www.liveaction.org/news/moms-praising-work-maternity-homes-resources/?fbclid=IwAR0xqVRSJqtwdYpY9fB3aVGGPbyWdnOi2IZdHgnrMAcvcAvXxgUGtJmAbUA
