Zbog čestih dvojbi i nedoumica o pravima i obavezama roditelja za početak bavljenja ovom važnom temom iz opsežnijeg članka teologa mr.sci. Petra Marije Radelja, Prava i obaveze roditelja i učitelja objavljenog na portalu narod.hr izdvajamo sažetak djela o obavezama roditelja prema svojoj djeci.
“Bilo koje i bilo čije pravo vezano je uz obveze, pa pri isticanju prava uvijek treba otkrivati i drugu stranu medalje – obveze, koje to pravo sa sobom donosi ili odgovornost koja proizlazi iz pojedinoga prava.
Naravni zakon i IV. Božja zapovijed sa Sinaja nalažu djeci da poštuju roditelje, ali i roditeljima da ljube svoju djecu kao krv od svoje krvi i skrbe se o njima.
Ljubav prema djeci usadio je sâm Bog, stvoritelj ljudske naravi. Ona je prirodno toliko jaka da čini čuda od požrtvovnosti i samozataje. I zato njezino pomanjkanje neobično nagrđuje onoga komu nedostaje. Prava je roditeljska ljubav produhovljena, a ne isključivo tjelesna; dubinska, iskreno istječe iz srca i duše, nošena je čitavim bićem, i djelotvorna, ne ostaje na riječima, nego prelazi u djelo kad djeci čini dobro i kad od njih odvraća zlo. Protiv te ljubavi griješi roditelj koji svoje dijete: ne trpi, mrzi, psuje i proklinje; bezrazložno pretpostavlja jedno drugomu toliko da neko od njih zbog toga strada i trpi; kad mu želi i nanosi zlo, okrutno ga tuče i ranjava, muči žeđu, glađu, ponižavanjem; kad njegove mane i pogrješke nepotrebno iznosi na javu i tako ga ozloglašava. Tada griješi i protiv ljubavi i protiv pravednosti, jer i dijete ima pravo na dobar glas i osobnu nepovrjedivost.
Vjerski i ćudoredni odgoj djece najveće je i najozbiljnije roditeljsko pravo i dužnost, koje imaju i udomitelji, i skrbnici i posvojitelji. Njega se pruža djetetu od najranije mladosti; ne samo niječno, odbijajući od dječje duše sve što je protivno katoličkoj vjeri i ćudoređu, nego i potvrdno, usađujući mu u dušu vjerske i ćudoredne istine. Dobar se odgoj ne odvija samovoljno, nego obzirno i promišljeno, u skladu s konačnom svrhom ljudskoga života i prema djetetovim duševnim sposobnostima. Obuhvaća skrb o djetetovoj pouci od krštenja, poučavanje da se moli, sâmo i zajednički, i da upoznaje svoju svrhu na ovom svijetu i u vječnosti. Zatajiti djetetu njegova anđela čuvara strašna je izdaja odgoja.
Taj odgoj uključuje i usađivanje ljubavi i želje za čestitim ponašanjem; buđenje udivljenja za skromnost, pozornost nad društvom u koje djeca dolaze, neumorno odvraćanje od sklonosti na poroke gdjegod ih se opazi. Ogrješuje se o svoje dijete roditelj koji zanemaruje njegov kršćanski odgoj i šalje ga u bezvjerske škole bez dostatnih zaštitnih mjera.
Mlade treba poučiti da se boje Boga i da se čuvaju grijeha. (…)
Sv. Ivan Pavao II. piše:
„Premda su roditelji u svojem odgojnom radu suočeni s poteškoćama, danas više nego prije, moraju s pouzdanjem i odvažnošću oblikovati svoju djecu za bitne vrjednote ljudskoga života. Djeca trebaju rasti u pravednoj slobodi prema materijalnim dobrima, prihvaćajući stil jednoga i stroga života, uvjerena da čovjek više vrijedi po onom što jest, negoli po onom što ima. […] Moraju postići osjećaj za istinsku pravednost, koja jedina vodi poštovanju osobnoga dostojanstva svakoga čovjeka. Još i više: moraju zadobiti osjećaj prave ljubavi, prožete istinskom pozornošću i nesebičnim služenjem drugima. […] Roditelji su pozvani svojoj djeci pružiti jasan i delikatan spolni odgoj. Nasuprot kulturi koja velikim dijelom banalizira ljudsku spolnost, jer je tumači i živi osiromašeno i prosto, povezujući je jedino s tijelom i sebičnim užitkom, roditeljska odgojna služba mora biti potpuno usredotočena na osobu: spolnost je, naime, bogatstvo čitave osobe – tijela, osjećaja i duše – i svoje najdublji smisao očituje kad osobu dovodi do sebedarja u ljubavi. […] Spolno obavješćivanje koje ne mari za ćudoredna načela nije ništa drugo doli uvođenje u doživljavanje zadovoljstva i lako može mlada čovjeka navesti da izgubi vedrinu, otvarajući mu put porocima“.
Pružanje dobra primjera. Staro je načelo da riječi potresu, a primjeri ponesu – izgovoreno potiče, ali pokazano privlači, vuče. Kaže narod: kakav otac – takav sin, kakva mati – takva kći. Mnogoj je duhovnoj propasti najviše kriva rodna kuća, jer je primjer loša otca i zle majke skrenuo dijete prema nesreći. Nikad se stoga ne može dosta isticati roditeljima da jako paze što govore, a pogotovo što čine pred djetetom.
Nadzor: Bez obraćanja pozornosti na djetetov život i rad svi dobri roditeljski savjeti mogu biti posve uzaludni. Internet, televizija, društvo, mediji, kemijski pripravci mogu biti izgradnja, ali i razgradnja. Zabava i zatupljivanje koje nude pametni telefoni i mrežje mnogima su izvor: informacija koje ih deformiraju, ovisnosti, internetizma, pornografije i drugih poremećaja; tjelesnoga i umnoga kržljanja. Društvene mreže kao Facebook i komunikacija na njima nerijetko su mjesto javnoga, ali nepromišljenoga iznošenja osobnih, pa i privatnih podataka i fotografija bez mjere i mjerila. Roditeljska je dužnost odvraćati od djeteta svaku opasnost zdravlju i životu, na vrijeme istrgnuti dijete iz pogibeljnih prilika, ako u njih upadne, i marljivo se brinuti da se to ne ponovi. U odnosu na suvremenu tehniku, to znači da roditelj treba ograničiti i nadzirati djetetov pristup internetu i objave na društvenim mrežama, uz česte razgovore o primjerenosti i granicama pretraživanja, jer su golemu većinu vremena djeca sklona provoditi na mreži nepotrebno, pa i štetno. Mudrim odabirom i služenjem internet može biti od pomoći u učenju; a mobitel u službi javljanja i dogovora razgovorom i porukom, ali je pitanje svrhovitosti i razmjernosti: što će učeniku u osnovnoj školi sve ostale dodatne mogućnosti koje nude pametni telefoni?
Kažnjavanje: Dječje prijestupe i pogrješke valja kažnjavati ozbiljno i obzirno. Najprije, dakako, riječju, iz ljubavi koriti i opominjati, a ako to ne koristi, načinom koji će dijete prema svojoj dobi smatrati kaznom (oduzimanje igračke, uređaja, pristupa mreži; uskrata zabave, izlaska, omiljena jela ili napitka). Odlučnost i dosljednost učinkovitiji su od hirovitosti, a posebno od nesuglasna djelovanja roditelja. „Otac ne daje svojemu djetetu uvijek ono što traži, ako nije primjereno, ali ga uvijek pomiluje. To znači prihvatiti granice našega izražavanja“. Iako Sveto Pismo dopušta i tjelesno kažnjavanje: „Tko štedi šibu, mrzi sina svoga, a tko ga ljubi, na vrijeme ga opominje“ (Mudre izrjeke 13, 24), ono upozorava i na potrebu razmjernosti: „Otčevi, ne ogorčujte svoju djecu, da ne klonu duhom“ (Kološanima 3, 21).
Tjelesni odgoj: Osim hrane, roditelji su dužni osigurati djetetu odjeću, obuću, stan, dapače dom, obiteljsko dostojanstvo i liječenje sve dok dijete ne stane na vlastite noge. Ta obveza ne prestaje ni u slučaju djetetove nevaljalosti i neposluha. Pomaganje u materijalnoj bijedi ili duhovnom stradanju poslovno sposobne punoljetne djece nije zakonska, nego samo ćudoredna obveza.
Građanski odgoj: Sv. Pavao podsjeća: „Djeca nisu dužna stjecati roditeljima, nego roditelji djeci“ (Druga Korinćanima 12, 14). Na roditeljima je pobrinuti se za djetetovu opismenjenost, pomoći mu u odabiru zvanja da se jednoga dana osamostali, svije vlastito gnijezdo, osnuje svoju obitelj, živi kao čestit i koristan čovjek, građanin i vjernik. Roditelji i drugi odgojitelji imaju djetetu otvoriti oči za sve što mu treba u životu u zajednici. Postupno i obzirno, ali stvarno i s razumijevanjem, da nauče poznavati život, običaje, prava i dužnosti svoje i ljudi s kojima će dolaziti u dodir; da nauče ispravno cijeniti vlastite i tuđe potrebe, štedjeti i stjecati, štititi svačije pravo i pravično zahtijevati svoje pravo.
Roditelji prema učiteljima trebaju biti otvoreni, spremni na suradnju, ali i odlučni protiv istiskivanja iz odgojno-obrazovnoga tijeka i ometanja slobode misli, savjesti i vjere.”
Izvor: mr.sci. Petar Marija Radelj, Prava i obaveze roditelja i učitelja, narod.hr, cijeli članak pročitajte ovdje
Izvor: frendica.hr
