S portala UBILAB Network donosimo članak pod naslovom VREDNOVANJE RADA MAJKI, izvornik možete pročitati ovdje
Vodim grupu Otkrivene majke iz Brightona, koju sam osnovala zbog vlastitih iskustava panike i izolacije nakon što sam postala majka. Pružamo kreativne grupe za podršku među vršnjacima uglavnom za nove, izolirane mame. Sve naše aktivnosti vode bivše sudionice, koje su plaćene za vođenje sastanaka; ponekad su i one, i drugi, pomalo iznenađeni što posao nije dobrovoljan.
Ono što me uvijek pogađalo tijekom godina podupiranja žena u sazrijevanju i prijelazu u majčinstvo jest njihova borba da definiraju sebe i svoje mjesto u svijetu. Dijelom je to posljedica umora do slomljenosti; jedan od mojih najdražih citata sudionika kad su razgovarali o tome što bi rekli trudnici bio je: ‘Ne želiš čuti da ćeš biti toliko umorna da boli.’ Postoji silna ljubav i briga koju imaju za svoje dijete ali i usamljenost i ponekad dosada koju osjećamo provodeći sate i sate nasamo sa svojom bebom, što ne smijemo spominjati da ne ispadnemo nezahvalne.
Međutim, o gubitku identiteta se ne govori toliko. Napokon, bila si žena, sada si žena i majka, što je samo dodatna uloga. Međutim, čin postajanja majkom često se podrazumijeva kao neka ženska stvar, a niti jedno ni drugo nije baš na cije. Naša se vrijednost u svijetu mjeri samo u financijskom smislu, koliki prihod stvaramo za svoje radno mjesto.
Svugdje oko nas ljudi rade bez plaće, brinu jedni o drugima ili o svojim zajednicama, ali to se ne smatra važnim. Prije otprilike četiri godine, ured za nacionalnu statistiku je procijenio da je u Velikoj Britaniji kod kuće bilo oko dva milijuna majki, koje su proglašene kao ‘ekonomski neaktivne’, a istovremeno rade oko 343 milijarde funti sati neplaćene njege djece.
Sudionice u našim skupinama uvijek razgovaraju o tome što će biti kad se ‘vrate na posao’, a mi ih nježno zaustavimo i istaknemo da već rade.
Polaznice su često uplašene i zabrinute zbog povratka na svoje radno mjesto a jasno je i zašto. One razmišljaju o tomem kako ostaviti svoju malu bebu, koja još nije bila odvojena od svoje mame, njima nepoznatim ljudima, dok one odlaze i zarađuju tek toliko novca da pokriju brigu o djeci i dodatno se iscrpe za malu dobit.
Zatim žena (gotovo to uvijek jest žena) koja pruža skrb o djeci vjerojatno ostavlja svoju djecu nekome drugome ito ide u nedogled poput složenih ruskih Babuška.(…) Zaustavimo se i razmotrimo koliko je ovo smiješno: žena koja svoje dijete ostavlja na brigu drugome što je posao, ali to nije posao ako to ona radi ili se mora kloniti posla kako bi se brinula za svoje dijete (također posao).
One koji se brinu za djecu, starije osobe ili osobe s invaliditetom (što smo u određenom trenutku svi mi) treba podržati u obavljanju skrbi za bližnje a ne ih stigmatizirati i posramljivati da se “vrate na posao”.
Izvor: frendica.hr
