Prošli utorak najstarija Europljanka proslavila je svoj 116. rođendan. Redovnica u redu Kćeri milosrđa Andre Randon rođena je 1904. godine, na katoličanstvo se obratila s 19., a zaredila se sa 40. godina. Raduje je što može moliti i pojesti malo čokolade, a krasi je prekrasan osmijeh iako je slabovidna i u invalidskim kolicima (bitno.net).
Radila je s napuštenom i bolesnom djecom i s tugom se sjeća njihovih patnji, a s radošću trenutaka kada bi ih nove obitelji posvojile i pružile im svoju ljubav i toplinu. Vjerujem da ova redovnica nije poduzela neke velike poduhvate u svojem životu, a opet zrači takvom radošću kao da je osvojila deset Himalaja. Eto, to si želim u životu. To želim i svojoj djeci. Raditi male stvari s velikom ljubavi.
Prije desetak godina rekla bih da želim više novaca, manje kilograma, veći stan, bolji auto, ljepšu odjeću, više putovanja… Ništa od toga nije loše samo po sebi, ali sad si želim, bez obzira na to što život pred mene stavi, zadržati mir i širiti oko sebe tu pravu životnu radost. Kad god ugledam ta blaga lica starica izborana godinama, pomirena sa životom, ali živa i zahvalna za svaki trenutak, posramim se svojih izvolijevanja i nezadovoljstava. Izgledam si baš kao dvogodišnjak koji ne može dobiti svoju igračku.
A ljudi nas trebaju. Prvo muž, pa naša djeca, a zatim naši bližnji, roditelji, braća, sestre, prijateljice, susjedi… Ne trebaju nas možda da im nosimo namještaj i šišamo travu, možda uopće ne trebaju da im ikako pomognemo, ali trebaju nas da budemo dobro. Da se brinemo za sebe i svoju obitelj, da uživamo u svakom danu sa zahvalnošću i kad nas sretnu ispred zgrade da popričamo o vremenu i zdravlju, da sjednemo trenutak duže na klupi u parku i poslušamo njihovu životnu priču.
Možda nećemo poput ove stare redovnice biti u prilici direktno pomoći napuštenom djetetu, iako je volontiranje u domu za nezbrinutu djecu stvarno dragocjeno iskustvo kojim možete nekome puno pomoći, ali ako se potrudite biti dobro i raspoloženo u svakodnevnim susretima, možete učiniti puno za mnoge osobe koje vam Bog stavi na put.
Kao prvo, to su naši muževi. Svakodnevno staviti muža na prvo mjesto, naravno kad nismo bolesne i same u potrebi ili kad je majušna beba centar našeg svemira. Reći mužu prvo dobro jutro i zadnju laku noć, dati pusu na vratima, popraviti kosu i ruž samo za njega, velika je stvar.
Da, svijet nudi svašta, zavodi, obiluje specijalnim efektima i raznolikošću, ali samo jedna žena čuva sve samo za njega. To je ono za što se umire. To je ono što muškarcu daje snagu za život. A zreo muškarac zna da izmanipuliran muškarac nije faca, da nasjedanje na jeftine trikove ne donosi ništa dobro i čuva sve za svoju ženu. I oči i riječi i snagu. I za to žena može živjeti, za to se isplati ići u hrvatske rađaonice tri, četiri, pet, sedam puta i stavljati glavu na panj.
Nema te demografske mjere, nema tih 12 pravila, nema tog, Bože mi oprosti, kako je to grozno ružno rekla jedna aktivistica nedavno na HTV-u, reproduktivnog rada koji se može usporediti s pravom ljubavi muškarca i žene u kojoj se rađaju djeca. Skladan brak, sretna obitelj, to je predokus Raja za koji se gine. Domovina je veća slika upravo te male obitelji. Za to su ginuli vitezovi, za to su ginuli naši branitelji.
A kad toga nema, kad nema vjernosti, nema ničega. Tko bi ginuo za bilo koju državu, tko bi rintao za svaku ženu, tko bi rađao djecu bilo kome, tko je danas tu, a sutra tko zna gdje.
I zato si želim tu skromnost i poniznost te redovnice, ne zato da doživim 116 godina nego zato da ako ikad sretnem dijete koje je država dala udomiti aktivistima zbog njihovog aktivizma, da imam oko da ga vidim, da imam vremena da ga pitam kako je, da ga čujem, da mu se nasmiješim i da se pomolim za njega.
Izvor: frendica.hr
